Sloboda ili smrt
Sedeo sam tako danas na jednoj poljani u sred Beograda, na jednom kamenu i pušio cigaretu. Gledao sam ka nebu i video sve te ptice iznad mene kako svečano i lepršavo krivudaju tamo gore. Nije bilo ništa spektakularno u tom prizoru ali je ipak bio čudesan na neki način.
Pomislio na sve te jadne ljude koje nikada neće videti svu tu slobodu kojom ja živim, a koja je tu na dohvat ruke. Većina ljudi je pojedena od mašinerije koja je spremna za njih. Prvo guranje za dobre ocene u osnovnoj školi pa onda, kao, dobra srednja škola, onda počinje laktanje za fakultet. E onda samo razmišljaju kako da daju ispite i ''eh kada završim fakultet''. Onda im se i ta želja ispuni i onda traje duža ili kraća zabrinutost da li će naći dobar posao. Onda kao odahnu kad nađu posao i rade nešto što misle da ima smisla a sistem je napravljen da melje i ubija sve samo da bi nekolicina na vrhu imala za sanjani život. Dok dođu do penzije i ''zasluženog odmora'', dok počnu da shvataju da su uhvaćeni u mašinu kao i svi drugi, sistem je već iscedio svaki komadić smisla iz njih.
Kada pomislim koliko je takvih ljudi onda me ne čudi što biju svoju decu, što ne govore sa roditeljima, što skaču sa mostova, što idu na utakmice da bi nekoga ubili, što glasaju za naciste, što gledaju telvizijski program koji je napravljen za mentalno retardirane ljude itd. Progutali su udicu koja im je spremljena i čvrsto su zagrizl!!!
Ni jednog trenutka nisu pomisli da od života mogu da dobiju mnogo više od života! Bukovski je to lepo objasnio: ''... kada smrt konačno dođe, neće imati ništa da uzme''. Da, verovatno proćerdaju i poslednji atom duše svojim glupim navikama...
Zaista, kakve li oni užasne živote vode?
Pomislio na sve te jadne ljude koje nikada neće videti svu tu slobodu kojom ja živim, a koja je tu na dohvat ruke. Većina ljudi je pojedena od mašinerije koja je spremna za njih. Prvo guranje za dobre ocene u osnovnoj školi pa onda, kao, dobra srednja škola, onda počinje laktanje za fakultet. E onda samo razmišljaju kako da daju ispite i ''eh kada završim fakultet''. Onda im se i ta želja ispuni i onda traje duža ili kraća zabrinutost da li će naći dobar posao. Onda kao odahnu kad nađu posao i rade nešto što misle da ima smisla a sistem je napravljen da melje i ubija sve samo da bi nekolicina na vrhu imala za sanjani život. Dok dođu do penzije i ''zasluženog odmora'', dok počnu da shvataju da su uhvaćeni u mašinu kao i svi drugi, sistem je već iscedio svaki komadić smisla iz njih.
Kada pomislim koliko je takvih ljudi onda me ne čudi što biju svoju decu, što ne govore sa roditeljima, što skaču sa mostova, što idu na utakmice da bi nekoga ubili, što glasaju za naciste, što gledaju telvizijski program koji je napravljen za mentalno retardirane ljude itd. Progutali su udicu koja im je spremljena i čvrsto su zagrizl!!!
Ni jednog trenutka nisu pomisli da od života mogu da dobiju mnogo više od života! Bukovski je to lepo objasnio: ''... kada smrt konačno dođe, neće imati ništa da uzme''. Da, verovatno proćerdaju i poslednji atom duše svojim glupim navikama...
Zaista, kakve li oni užasne živote vode?
6 Komentari |
0 Trekbekovi
