Sasvim zatupljen
(Strpljenje i mirenje sa sudbinom treba da budu vrline mladića koji su u tvom položaju-Onore de Balzak)
Ništa nisam uradio onako kako sam planirao. A onda je počeo derbi u fudbalu. Rekao sam sebi: ''Samo pet minuta, da vidim atmosferu, pa gasim''. Pet po pet, odgledao sam celo prvo poluvreme. Zato sam sebi obećao da ću drugo poluvreme da provedem produktivnije i uradim nešto kontruktivno. Ali između mene i TV-a, bolje se kladite na ovo drugo. Nekada sam danima i mesecima mogao bez TV-a, jasno tada sam imao svoju viziju o svom životu, znao sam šta radim. Sada je drugačije, maksimalno sam se zatupeo, a od vizija je jača tele-vizija. Tako da sam i drugo poluvreme proveo gledajući fudbalere kako trče. Dobra stvar je što je Partizan pobedio, to me je činilo srećnim bar pet minuta. A kada se završila utakmica krenula je griža savest. Mogao sam mnogo kreativnije da provedem ta dva sata... Da sam išao na utakmicu, bar bi bio među ljudima i navijao. Ceo dan sam proveo radeći pogrešne stvari. Verovatno i ceo život.
Sedeo sam i razmišljao o sebi, o svojoj zatupljenosti i propuštenim šansama. Priča mog života.
Nisam bio srećan. Čekao sam. Ni sam više ne znam šta tačno ali sam čekao NEŠTO. Možda neko čudo. Možda drugu šansu. Možda savršenu ljubav. Dani su prolazili, a ja sam stajao u mestu. Ništa novo se nije događalo. Nije to čak bilo ni mrtvo more, pre da je bila bara koja je presušila i u kojoj nije bilo ni malo života. Drugi su rasli, zarađivali pare, probijali se, gazili, muvali nešto, dobijali decu, polagali ispite, a ja sam samo nezainteresovano gledao.
Mrak me je pokrio, presamitio i pojeo. Maštao sam u toj sobi o nemogućim ljubavima, a svet je tamo nastavljao svoje. Umrtvljen i tup, sedeo sam i gledao u prazno. Ništa plemenito ni čudesno nije bilo u meni. Previše sam razmišljao, bilo je vreme za akciju.
Ali kakvu?
Sutra je novi dan, što bi rekla Skarlet O'Hara, ali šta to meni znači? Nije moj dan, to je sigurno. Ali doći će i moj dan. Možda ne sutra, ni prekosutra, možda ne ni ove godine, ali će doći. Biću spreman da zagrlim svetlost, sa osmehom na licu. Biće to još jedna nemoguća bitka...
Zašto ne pišeš dalje nikako?
Autor Snowy — 14 Maj 2011, 09:26
Mislim da je moj perfekcionizam u pitanju. Sve što pišem ne smatram dovoljno dobro. Ono što imam već spremno smatram da nije dovoljno doterano i nalickano.
Bitna je i stvar samopouzdanja, sa njim je stvar kao sa plimom i osekom. Sad je oseka baš snažno povukla.
I naravno večita sumnja da to što radim ne vredi ništa, da je patetično i sterilno.
Ali, možda baš tvoja poruka bude ta koja će podići neke talase u mom mrtvom moru.
Autor srpskisamoubica — 14 Maj 2011, 18:06
Pa, dobro.
Ovo je bolje nego što sam do sad čitala na tvom blogu. Ne znam zašto. Ima nešto što si uneo. Nešto čega pre nije bilo. Možda si malo porastao :)
Skarlet o'Hara nije najsrećnije završila, je l'da? Ma, ko je šiša !
Neko prepametan rekao je sledeće ."Pisac je samo nemi posmatrač". Izgleda da se uklapaš u ovu istinu. Zato ne mari. Život ne prolazi mimo tebe. Život jednostavno prolazi. ;)
A, sad moja parola. AKO ŽELIŠ NEGDE DA STIGNEŠ, MORAŠ NAJPRE DA SE ODLUČIŠ DA KRENEŠ.
Ne bih rekla da si sterilan, sada.
Itd.
Autor didiland — 14 Maj 2011, 19:19
Eto, ocigledno da imas nesto cim navodis na citanje i komentare. Ne znam koliko godina imas, ali znam da samopouzdanje nije lako steci. Ja sam ga sticala decenijama. Ne treba ti niko da ti kaze da li je nesto dobro ili nije - to znas sam! Napisi, stvaraj, otvori se, opusti se, ne razmisljaj! Pusti srce da iznedri sve ono sto nosis u sebi. Mi smo ovde (na zemlji) da ostvarimo sebe. To je nas zadatak. A, da bi se ostvario, moras da se pronadjes i tu ti ne moze pomoci niko. Zato se ne obaziri, nego pisi ako imas unutrasnju potrebu. Ja sam citala i ranije tvoj blog i citacu ga i dalje. I videcu kako rastes (u svakom pogledu).
Veliki pozdrav za tebe.
Autor pinokio — 14 Maj 2011, 20:27
P.S. Za pocetak, promeni nick. Imena ili nadimci u mnogome odredjuju buducnost, ma koliko to smesno zvucalo.
Autor pinokio — 14 Maj 2011, 20:29
Ja se nadam da sada pišem zrelije. U stvari, siguran sam (možda će to pretenciozno da zvuči, ali duboko verujem u to). Mnogih stvari koje sam pisao ranije na ovom blogu se prosto stidim, ali dobro, sve je to bio deo mog razvojnog puta kao pisca.
Sada pišem mnogo više nego ranije, dosta toga bacim na papir dnevno, ali, eto, kažem, za sada malo toga smatram da je za blog. Možda tu i ima kvaliteta, ali još uvek uporno treniram i tek spremam se za velike mečeve.
Mislim da bi to što svakodnevno pišem imalo čitanost na blogu, ali tako bih potpuno bio ogoljen pred čitaocima, obzirom da uglavnom crpim inspiraciju iz privatnog života, retko se bacam u fikciju. Bila bi to neka vrsta pisanog ''Velikog brata'' (naravno mislim samo po obliku ne i sadržaju).
U svakom slučaju radim, pisanje je deo moje borbe, svakoga dana u svakom pogledu...
''AKO ŽELIŠ NEGDE DA STIGNEŠ, MORAŠ NAJPRE DA SE ODLUČIŠ DA KRENEŠ.'' Da, ali prvi korak je uvek najteži. :)
Hladna voda nemo me posmatra
Dok hodam u snu
Ivicom obale
Doći će dan
Otvoriću oči
Hrabro zakoračiti u nepoznato
Neće u tome biti
Ničeg posebnog
Sva carstva ovoga sveta Čekaće me
Autor srpskisamoubica — 14 Maj 2011, 20:42
Joj, da, to za nik je brutalno tačno. Istina je da sam sam sebi dodelio strašno lošu karmu sa samoubicom. (U stvari to je trebalo da bude samo prvi u nizu romana koje sam planirao, ali sam se nekako zaglavio sa tim).
Hvala za podsećanje, mislim da ću to defitivno promeniti ovih dana. Hoću morati novi blog otvarati ili ću moći da nastavim na ovom?
Autor srpskisamoubica — 14 Maj 2011, 20:48
E, to je to! Ogoljenost i život unose u pripovedanje iskrenu emociju, koja se oseti i veže te za pripovedača.
Ja sam, doduše, sve to ogoljeno obrisala sa bloga. Ali, čitaoci su se baš u te priče zaljubili.
Baci nešto i na blog, da se omastimo. :)
Autor didiland — 14 Maj 2011, 20:48
Imam 28 godina, mada su mi izgled i emotivna zrelost sigurno bar na nekoliko godina nižem nivou. Jednostavno, ja sam jedan od onih što im fitilj gori veoma sporo...
Autor srpskisamoubica — 14 Maj 2011, 20:53
:)
Obećavam da ću da pogledam šta bi moglo da se stavi iz mojih emocionalnih dnevnika.
Uostalom, sve ovo ovde danas me je već pokrenulo u pravcu još upornijeg rada. Nekad je sasvim mala reč potrebna da nas pokrene. Hvala svima na toplim rečima i podršci!!!
Autor srpskisamoubica — 14 Maj 2011, 20:58
:)))
Autor didiland — 14 Maj 2011, 21:00